HOMAGE MOM DJETINJSTVU

... ili "Meri, pridi na kafe!"

Danas sam čekajući na semaforu ugledala jednu bakicu: naborana u licu, pokrivala je rukom oči da joj sunce ne smeta i pratila boje ne bi li došlo zeleno. Podsjetila me je na moju nonu – staloženu, mirnu, strpljivu. Takva je barem bila s nama unucima.

Ljeta sam provodila u malom primorskom mjestu (Lovran), točnije u starom gradu (va Staren grade). Baš kao što su zgrade zbijene i ljudi tamo slično žive: zajedno, blisko. Svi znaju sve, čiji si, gdje si bio, što si radio... bez skrivanja.

Kao manja s nonom sam odlazila na tražnicu (na Merkat) gdje bi se svi pozdravljali kao da se nisu vidjeli tko zna od kad, a ne od jučer! S njom sam nosila smeće na vanjske rubove grada (pul Popa) dok bi nam susjeda vikala – Meri pridi za nazada na kafe!

Moja nona vodila me je u školu, gdje je čistila, dok sam se ja igrala crtajući po ploči. Čekala me je ispred škole s kišobranom (z lombrelun) kad je padala kiša, nosila bi mi breskvu (Praskvu) na plažu (Mul), navečer su none sjedile na rivi dok smo mi klinci divljali okolo...

Dok tako (zaštićeno) rasteš sve ti je to normalno i neupitno. Tek kasnije shvatiš da je baš taj način odgoja, uz podršku i razumijevanje zajednice, i dobar osjećaj od nas napravio ljude, baš ovakvi kakvi jesmo. I to je jako puno.

Kad sam studirala u Londonu ponekad mi je bilo teško (nije bilo mobitela, telefon je bio skup) tada su me tri slike u mislima gurale naprijed: moj odlazak s nonom na tržnicu, rano jutro dok idem u školu, a surferi uživaju na Preluku, moja mama koja me budi vikendom za ručak dok iz kuhinje miriši finooo... Zajedničko im je - osjećaj pripadanja!

Danas kad odem na groblje mojoj noni, gledam okolo i osjećam se mirno jer svi su oni tu. Nekad naši susjedi, sad opet susjedi na drugom svijetu. I ja ću jednom biti tu, a današnja će nas djeca obilaziti, ali s kakvim osjećajem? Jesmo li ih podržali? Dali im dovoljno sebe, dobrih navika, osjećaja za tradiciju (Čakavski govor, maškare,..)? Ili samo utješne nagrade? Prepoznaju li što je bitno? Jesu li osjetili brigu i pojedinca i zajednice?

Moja nona, njezina generacija, svakako nama je to dala. Jer kad mi je teško... opet s njom idem na Merkat i tamo nađem svoje korijene, dobar osjećaj - i snagu za dalje.

Hvala Nona, hvala semi.